Školski kompleks (Učiteljska i Viša pedagoška škola)

Godina
1959–1960.
Mesto
Prizren, Srbija
Tip objekta Obrazovni
Ishod projekta Realizacija

Nakon poziva lokalne uprave grada Prizrena 1959. godine za izradu projekta nove zgrade Učiteljske škole, Zloković je predložio da se škola projektuje montažno uz doslednu primenu modularne koordinacije mera, predočivši investitoru da će nova zgrada biti svakako racionalnija u odnosu na tradicionalni način gradnje, bez smetnji na funkcionalnu organizaciju. Ovaj predlog je bio prihvaćen pa je Prizren dobio prvu tako građenu zgradu u Jugoslaviji. Zloković je projekat škole uradio u saradnji sa arhitektima, sinom Đorđem Zlokovićem i ćerkom Milicom Mojović, prema programu koji je predviđao kapacitet škole od oko 300 učenika u jednoj smeni. Lokacija je imala teren u padu preko koje je postavljen zamišljeni urbanistički raster gustine 90 M (modula), odnosno 9 metara, uz vezivanje ovog ortogonalnog sistema za određenu repernu tačku. Potom je u ovaj raster smešten dvospratni blok škole koji je projektovan preko kontinualne projektne mreže gustine 18 M, što iznosi 1,8 metara u podužnom konstruktivnom sistemu montažnog tipa (prema tadašnjem standardu bazični modul 1M je iznosio 10 cm, odnosno 1 dm). Uz školu je izgrađen aneks, povezan natkrivenim tremom sa školom, u kome je smeštena fiskulturna (višenameska) sala, dve radionice i dva manja stana. Unutrašnja organizacija škole je zasnovana na holskom sistemu koji je podrazumevao da se umesto dugačkih hodnika učionice grupišu oko prostranog hola u kome su mogle da se organizuju i izložbe. U prizemlju su smeštene uprava, biblioteka sa čitaonicom, sala za bioskopske projekcije, prostorije za društvene aktivnosti i kuhinja, dok se na prvom i drugom spratu nalaze učionice i kabineti. Zgrada je konstruisana u skeletnom sistemu s montažnim stubovima i ošupljenim tavanicama. Da bi se oplata i skela svele na minimum i da bi se dobile gotove obrađene površine, primenjeni su montažni stubovi, prefabrikovani elementi koji se ispunjavaju betonom i montažni fasadni delovi. U spoljašnjoj obradi zgrade se ispoljava sistem montažnih elemenata u završnoj obradi a razmak prozorskih otvora je zasnovan na konstantnom osnovnom razmaku proizašlog iz osnovnog montažnog sklopa.

Izvori

Pogledajte i druge projekte

Tipovi manjih železničkih stanica

Tipovi manjih železničkih stanica

1926.
Obnovom zemlje nakon Prvog svetskog rata železnica u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postaje glavno saobraćajno sredstvo i pokretač modernizacije. Izgradnjom novih železničkih trasa koje su povezivale naseljena mesta, poput Jadranske trase koja se našla u žiži stručne javnosti, inicirana je izgradnja manjih staničnih zgrada, za koje Zloković, kao odgovor na zastarele projekte u kojima se prema njemu „ogledala indiferentnost saobraćajne uprave“, predlaže tipska rešenja jednostavne pročišćene arhitekture.
Panteon

Panteon

Srbija, Beograd
1926.
Projekat za Panteon, hram svih bogova, Zloković je radio za potrebe državnog ispita, odnosno radi sticanja profesionalnog ovlašćenja arhitekte. U evoluciji Zlokovićevog puta ka modernizmu izdvaja se nekoliko projekata istoricističke evokacije sa elementima iz nacionalne graditeljske istorije i vokabularom romantičarskih i ekspresionističkih usmerenja.
Zgrada Josifa Šojata

Zgrada Josifa Šojata

Srbija, Beograd
Kralja Milutina 33
1926–1927.
Među više stambenih objekata projektovanih za beogradskog investitora i sopstvenika Josifa Šojata izdvaja se višestambena interpolirana zgrada (stambena zgrada sa najamnim stanovima) u ulici Kralja Milutina 33, kojom je Zloković uneo duh mediteranske profane arhitekture u Vračarski gradski aglomerat, načinivši nekoliko oblikovnih gestova netipičnih za dotadašnju beogradsku arhitekturu.
Kosturnica na Zejtinliku

Kosturnica na Zejtinliku

Grčka, Solun
1926.
Srpsko vojničko groblje u Solunu, podignuto na prostoru Zejtinlik (nekadašnja turska pijaca) gde se od 1916. godine nalazila Glavna vojna poljska bolnica za srpsku vojsku i u sklopu koje je nastalo groblje za preminule borce, uređeno je s idejom da se na jednom zajedničkom groblju sahrane svi poginuli ratnici na Solunskom frontu.